Northcape4000, dan 3:  Iz Bavarske u potrazi za rutinom

U prva dva dana naše Northcape4000 avanture, Siniša i ja uspjeli smo ostvariti planirano bez obzira na zahtjevan visinski profil. Prešli smo Alpe penjući se preko dva prijevoja i odradili najvišu točku cijele trase, prijavili se na kontrolnoj točki u Münchenu te drugi dan zaključili vožnju u bavarskom gradiću Abensberg.

U jednom od hotela nismo bili jedini sudionici tura prema sjeveru. Tijekom večere i doručka susreli smo nekoliko sudionika NC4000 s kojima ćemo se više ili manje redovito viđati tijekom sljedećih dana. 

Kako nismo vozili utrku, odlučili smo ostati u krevetu do 6 sati ujutro kako bismo na hotelskom doručku bili prvi i mogli krenuti što ranije. Skupili smo oko 7 sati sna. Prethodne večeri oprali smo dresove u kojima smo vozili prva dva dana i stavili ih na sušenje. Ventilatori u hotelskim sobama i klima uređaji dali su dušu za brzo sušenje sportske odjeće. To nam je postala rutina svakog drugog dana. Često je ujutro trebalo dodatno osušiti pelenu biciklističkih hlača sušilom za kosu. 

Poučena iskustvom prijašnjih višednevnih vožnji, znala sam da je za brzi oporavak potreban dobar san i kvalitetna prehrana. Zato sam dan počela kraljevskim doručkom. Prazna vreća neće stajati sama od sebe, pa tako ni mišići neće moći raditi bez građe i goriva. Doručci tipa “švedski stol” ili buffet koji su nam servirani pokazali su se kao pun pogodak. Mudra kombinacija proteina za oporavak mišića i ugljikohidrata za energiju uz dozu masti postala je neizostavni jutarnji ritual. Još espresso za mene, i dva ili tri za Sinišu… i bili smo spremni za put.

Kako smo planirali, u 7.30h smo na zajahali bicikle i “zagrizli” ceste u pravcu sjever-sjeveroistok.

Trećeg dana smo trebali prevaliti novih 250 km i savladati “pristojnih” cca 3.000 m vertikalnog uspona. Uzbrdice nisu bile visoke i duge kao u Alpama, no zadani smjer nas je dizao i spuštao cijelog dana po brdima sjeverne Bavarske, sve do dnevnog cilja, do mjesta Kraslice u češkoj regiji Karlovy Vary.

Očekivala sam težak dan. Vlastito iskustvo me naučilo da mišići jako pate baš trećeg dana. Naime, tijelo i mišići još se privikavaju na svakodnevni napor, a glava još nije sasvim shvatila gdje se nalazi i što se dešava☺. Nije pomogla ni činjenica da je taj ponedjeljak osvanuo oblačan s puno vlage u zraku koji nas je, kasnije, počastio ljetnom kišom.

U gradu Kelheim prešli smo preko Dunava.

Po prvi put smo potražili i biciklistički servis jer sam prvog dana, ubrzo nakon starta, probušila gumu, pa je bilo potrebno nadopuniti zalihu rezervne opreme i malo očistiti bicikle nakon kiše. 

Čišćenje bicikala pokazalo se kao jalov posao jer smo u nastavku vozili po 12 kilometara gravel biciklističke staze koju je zadao organizator. Nije to bila staza utabanog šljunka nego mješavina pijeska i zemlje s ponekim stršećim korijenom. Nakon kiše ta je podloga bila izvor novog sloja prljavštine na biciklima i razlog da budemo fokusirani na vožnju jer se preko vlažnog korijenja lako pada. Gume kotača na biciklima i vlažna kora drveta se ne vole.

U predvečerje smo prešli njemačko-češku granicu. Fizičkih granica u Europskoj uniji odavno nema, ali posljedice života iza “željezne zavjese”, koji je trajao više od 40 godina, još se mogu vidjeti ovdje. Kroz grad Cheb vozili smo po grubim granitnim kockama. Ceste s takvim pokrovom u sljedeća dva i pol dana vožnje kroz prostor nekadašnjeg DDR-a zadat će nam pregršt bolova u stražnjici, ponešto izrečenih psovki te vožnje po nogostupu. 

Završnica do Kraslica pružila nam je cca 350 metara uspona kroz planinski predjel Ore planina koje dijele Češku i njemačku pokrajinu Saksoniju. U blizini Kraslica je nekoliko skijališta.

Kako nismo detaljno pogledali gdje je pansion u kojem smo rezervirali smještaj, zaradili smo žuti karton u obliku dodatnih kilometara i lutanja po mjestu. Prilično umorni, do apartmana stižemo tek oko ponoći. Nakon slabe večere i pripreme opreme za sljedeći dan, vrlo brzo smo utonuli u san.

Until next time, keep riding!
Ksenija