Istočna Njemačka, DDR… k’o klincu mi baš nije bilo jasno čemu ti različiti nazivi. Stasajući, čitajući povijesno gradivo raznih autora i oprečnih političkih opredjeljenja moja percepcija o „različitim“ njemačkim državama dobivala je svoje, sve jasnije, konture.
Češke Kraslice su na samo nekoliko kilometara od granice s Njemačkom. Nakon što smo se Ksenija i ja opskrbili u lokalnoj samoposluzi krenuli smo lagano na sjever-sjeverozapad da bi nakon prelaska granice okrenuli na smjer sjever-sjeveroistok i u tom pravcu nastavili kroz pokrajine Sachsen i Brandenburg do kraja dana. Nebo je bilo pretežno sunčano, jutarnje temperature svježe i odagnale su moguću neugodu zbog dosta visoke koncentracije vlage u zraku. Vjetar nas je lagano gurao iz pravca jugoistoka što nam je bila dvostruka korist. Lakše napredovanje i saznanje da sljedeća dva dana ne trebamo očekivati padaline.
Zbog stečenih predrasuda prema prošlim vremenima, mnogi bi zazirali od posjete istoku Njemačke te sami sebi ograničili lijepe doživljaje. Od ujedinjenja dviju njemačkih država prošlo je više od trideset godina te je prometna, transportna i trgovačka infrastruktura podignuta na pravi europski nivo. Prisjetio sam se nekih utisaka biciklista koji su 2022. na Northcape touru prolazili tim krajevima i spominjali lošu opskrbu. Da, to je bila posljednja godina COVID pandemije kada su mnogi više ili manje bili pod nekakvim mjerama predostrožnosti pa trgovine i ugostiteljski objekti nisu radili.
Pri našem prolasku nismo dobili osjećaj da je teško kupiti hranu ili pronaći obrok i osvježenje u nekom restoranu. Baš naprotiv, sve je radilo, asfalt je bio uredan, vozači motornih vozila su bili na nivou i smeća u okolišu nije bilo.
Ono što je podsjećalo na prošla vremena su bile stare fasade i u mnogim manjim mjestima pokrov prometnica su bile granitne kocke. Krupne, grbave… Osim što su povijesni relikt takve površine nisu pogodne za jurnjavu autom kroz centar sela. Još su manje pogodne za prolazak biciklom pa sam više puta za prolaz kroz manja mjesta koristio nogostupe.
U rano poslijepodne provezli smo se ispod željezničkog vijadukta kod gradića Göhren. Lukovima me podsjetio na rimske akvedukte premda je građen stoljećima kasnije. Gradilo ga je gotovo pet tisuća radnika i tristo i četrdeset konja od svibnja 1869. do lipnja 1871. Njegova obnova dovršena je 1986. Vijadukt premošćuje dolinu male rijeke Zwickauer Mulde. Impresivno!?
Blago umorni i istrošeni utjecajem cjelodnevne sparine došavši u gradić Colditz zastali smo na gradskom trgu kako bi se okrijepili sladoledom i kavom. Ono što je mene posebno interesiralo i za što nismo imali vremena je bila posjeta dvorcu Colditz koji je za vrijeme 2. svjetskog rata bio na glasu kao radni logor s najmanjom šansom za bijeg. Naziv mu je bio „Oflag IV C“ i u njega su zatvarali oficire i poznate osobe, najprije poljske, a kasnije i svih ostalih država s kojima je nacistička Njemačka bila u ratu. Bio je to, valjda, jedini zatvorenički logor u kojem je koliko-toliko bila poštovana Ženevska konvencija iz 1907. godine o pravima ratnih zarobljenika.
Dvorac se nalazi na stjenovitoj uzvisini iznad rijeke Zwickauer Mulde i Nijemci su vjerovali da je to idealno mjesto za zatvor visoke sigurnosti. No, unatoč tome dvorac bilježi više pokušaja bježanja i uspješnih bijegova nego bilo koji drugi zatvor tijekom 2. svjetskog rata. Zatvor za nepopravljive….
U Luckenwalde, gdje smo rezervirali noćenje, stigli smo pâr minuta prije ponoći. Na recepciji više nije bilo ikoga i tada smo saznali na koji način se dolazi do ključeva sobe kada osoblja više nema.
Odradili smo gotovo 270 km, ali za slavlje nije bilo vremena. Večera iz putne vreće, tuširanje i spavanje. Sutra je trebalo odmah nastaviti vožnju. Za Berlin i dalje…
Cheers!