Znatiželjnicima često puta tumačim da aktivno bavljenje sportom omogućuje putovanja što je jako dobar motiv. Ultra maratonski biciklizam se ne prakticira u dvoranama nego je sâm sportski nastup jedno putovanje od 300 pa do više tisuća kilometara na kojem se puno toga može vidjeti, osjetiti i doživjeti.
Od 1. do 9. kolovoza smo Ksenija i ja premijerno isprobali engleske ceste o kojima smo više puta mnogo toga čuli. Glasine su bile više loše nego dobre, vjerojatno zato što ljudi radije prepričavaju loša iskustva. Nakon devet dana mogao bih, na sve tô što smo prije čuli, a u proteklim danima doživjeli, kao Del Boy odgovoriti: – Au contraire!
No krenimo redom…
Razlog dolaska na najveći britanski otok bio je nastup na čuvenom brevet maratonu London – Edinburgh – London koji se održava svake četiri godine. Izdanje 2025 je nudilo vožnju dužu od 1.500 km s respektabilnim dodatkom uspona. Zadani smjer je većinom vodio manje prometnim i uskim cestama u nastojanju da se 2.200 sudionika iz cijeloga svijeta, koji su pogonili vozila snagom vlastitih mišića, što manje konfrontira s motornim vozilima.
Engleska, Wales i Škotska stoljećima su činile povijesni trojac koji je kao kraljevstvo uzrokovao mnoge promjene u ekonomiji, geopolitici te utjecao na razne načine na cijeli svijet. Popis istaknutih vladara i moćnih kraljica, moreplovaca, vojskovođa, naučnika, umjetnika, filmskih i kazališnih glumaca, rock glazbenika… je jako dug.
Već prvi pogled kroz avionski prozor na engleski country side me je razgalio. Velik broj obradivih površina je isijavao žutu boju ječma i pšenice koji su bili spremni za žetvu. Kao i u ostatku zapadne Europe zemlja je, ili obrađena ili su to pašnjaci za goveda, konje, koze i ovce. Zelenilo se čuva i kuće se uklapaju u okoliš sa što manje betona i asfalta.
Sljedećih nekoliko dana smo okretali pedale prema sjeveru i prema jugu kroz manje naseljene krajeve. Od krupne divljači vidjeli smo srne. Kunići i zečevi su bili često vidljivi, a nebom su letjeli gavranovi, vrane, čavke i neizbježnih nekoliko vrsta galebova uz obalu ili u dolinama rijeka. Ono što na hrvatskim poljima čine bijele rode, hodaju iza traktora koji ore te love otkopane miševe i gmazove, na engleskim poljima to čine galebovi. Engleski farmeri su strnokos plitko zaoravali, a svaki traktor i plug pratilo je nekoliko desetaka galebova u potrazi za svježim mesom.
Engleske ceste, u usporedbi s hrvatskim, su za nijansu lošije kvalitete. Biciklistička infrastruktura im je nekoliko koraka od sedam milja kvalitetnija od naše(!). Dan prije starta sam u pratnji Ksenije biciklom iz Chelsforda i Writtla otišao u 50 km udaljeni centar Londona. Od East Hama do londonskog Citya vozili smo po smislenim biciklističkim stazama. Pa vozeći se sljedećih dana otkrili smo da su svi kružni tokovi u Engleskoj, na kojima se dodiruju brze ceste i one lokalne, opremljeni biciklističkim stazama kako biciklisti ne bi morali u ring s mnoštvom automobila. Velik broj parkova i riječnih nasipa su iskorišteni za biciklističke i/ili pješačke staze.
Battersea Power Station, nekadašnja termoelektarana, danas trgovački centar. Kao grafički motiv pojavljuje se na omotu albuma Animals, grupe Pink Floyd
Odnos engleskih vozača motornih vozila prema odgovornim biciklistima je bio više nego korektan. Obilazili su nas s zamjetnim razmakom i bez korištenja zvučnih signala. Protest sirenom dobili su jednom sudionici koji su glumili odvažne frajere i po troje se vozilo usporedo na kolničkoj traci onemogućavajući normalno odvijanje prometa.
Eh… Hadrijanov zid i škotske ceste vidjeli nismo. Dan prije polaska dobili smo od organizatora obavijest da je za prostor Cumbrie došlo upozorenje o nevremenu za ponedjeljak 4. kolovoza. Na putu prema Škotskoj tamo smo trebali prelaziti najvišu točku maratona u odlasku na sjever i u povratku na jug. Nevrijeme se očitovalo u orkanskom vjetru i oluji nazvanoj Floris.
Startalo se u valovima od po pedesetak biciklista počevši od nedjelje, 3. kolovoza u 5 sati ujutro. U ponedjeljak zorom sve nas je, više ili manje, prala kiša. Kada su se oko jedanaest sati kišni oblaci premjestili na jugoistok i obasjalo nas sunce počeo je puhati jaki vjetar. Nešto nalik velebitskoj buri samo iz smjera zapada. Puhalo je snažno, držalo ritam, a onda bi uslijedili dva do tri ludo jaka udara. I tako, ponavljajući se, je tô trajalo satima. U nizinama nas je taj vjetar usporavao, povremeno udarao s boka i šetao po cesti. Dobru zaštitu su nam pružale živice koje omeđuju poljoprivredne površine, tamo gdje ih je bilo ili šumski prostori. Na otvorenom je bilo neugodnije. U gradu Richmond, u sjevernom Yorkshireu gdje se stizalo na šestu kontrolnu točku organizatori su zadržavali sudionike maratona da ne kreću dalje i da čekaju daljnji razvoj događaja. Samovoljni nastavak vožnje bio bi penaliziran diskvalifikacijom. Samovoljni nastavak vožnje bio bi i bez odluke organizatora nepromišljena odluka jer je sedamdesetak kilometara sjeverno od Richmonda vjetar na mahove dostizao brzinu preko 160 km na sat što bi ugrozilo ikakvo kretanje biciklom. Pa i guranje bicikla 50 km u dužinu u tim uvjetima bi bio teško provediva i rizična aktivnost.
Stoga su organizatori uvečer u ponedjeljak objavili da se maraton iz sigurnosnih razloga prekida jer se vremenske (ne)prilike neće smiriti sljedećih 36 sati.
Sljedeća dva dana smo biciklima prateći zadanu stazu i kontrolne točke predviđene za povratak stizali u Writtle, malo naselje u Essexu gdje je bio cilj maratona.
Za organizaciju i pripremu maratona imam samo riječi pohvale. All the best! Velik broj volontera na startu/cilju i na kontrolnim točkama vrijedno je radilo kako bi sudionici bili siti, imali po potrebi mjesto za spavanje na suhom, servisirali bicikle ili dobilo nužnu medicinsku pomoć. Svi su bili konstruktivni, gostoljubivi i strpljivi. Ocijenio bih ponudu hranom i organizaciju boljom nego u Francuskoj na još čuvenijem brevet maratonu Paris – Brest – Paris. Bilo je dodatnih punktova gdje su „neslužbeni“ dobrotvori dijelili vodu i voće, a u povratku su nas stanovnici mjesta kroz koje smo prolazili ispraćali pljeskom i pozdravima.
Između više od 2.000 sudionika startale su na maratonu dvije žene i šestorica njihovih muških kolega iz Hrvatske, sve odreda ultra maratonci i/ili organizatori sličnih događanja u Hrvatskoj kroz udrugu Randonneurs Croatie. Za sve nas mogu reći da smo primjereno jezdili kroz Essex, Cambridgeshire, Lincolnshire i Yorkshire te da bi posvemašnji uspjeh bio dohvatljiv da se nije upetljao olujni vjetar.
Ostaje nam da razmislimo i da se kao kraljević Hamlet u čuvenoj Shakespearovoj tragediji upitamo: – Biti… ili ne biti… za četiri godine ponovo na startu maratona London – Edinburgh – London!?
