“Bilo bi zgodno kada bi svaka Međimurka ili Međimurac jednom u životu posjetili izvore rijeke Mure”, rekla je Ksenija.
Cijela ideja se zakuhala još u vrijeme kada sam planirao brevet 1.400 km Drava kad je Ksenija rekla da ako ide brevet maraton oko Drave, mogao bi i oko Mure. U tom trenutku nisam znao gdje rijeka Mura, uopće, izvire. Znao sam u kojem smjeru dolazi do Leöbena i Brück an der Mur u Austriji jer sam tamo višekratno prošao biciklom no što je dalje na zapadu je bila svojevrsna “Terra incognita”. Kako je čeprkanje po geografskim i povijesnim kartama iz raznih vremena moja strast, brže, bolje sam „snimio“ situaciju na nekoliko zemljopisnih pogleda i skicirao stazu koja bi iz Međimurja došla do izvora Mure prateći njen tok te povratni smjer koji bi znatno skratio put u povratku.
Da odmah najavim da brevet maratona do samih izvora neće biti jer do posljednjeg hotela/planinarskog doma “Stickler-hüte” nije moguće doći cestovnim biciklom. Posljednjih pâr kilometara do doma je grubi makadam te na dva mjesta prilično strmo. Od doma prema izvorima na većim nadmorskim visinama je zabranjeno prometovati biciklima. To je područje nacionalnog parka “Hoche Tauern”. Ne samo da je zabranjeno prometovati nego se ni ne može gurati na dosta mjesta. Ponegdje bi bilo nužno nošenje bicikla po blatnoj, skliskoj ili nestabilnoj podlozi. Mogućnost breveta u kojem bi dolina rijeke Mure i pokoji obližnji prijevoj ili vrh na nadmorskim visinama 1.500 – 2.100 m nad morem bili motivi, ostaje…
Za ljubitelje biciklističkih putovanja napominjem da uz rijeku Muru postoji splet biciklističkih staza i sporednih prometnica koje čine “Mura radweg”, biciklističku prometnicu koja povezuje “Stickler-hüte” na izvorima i Legrad, mjesto u Podravini gdje Mura utječe u Dravu. Duga je 453 km. Kao što već napisah, za prijeći taj put cestovni bicikli su nepodesni zbog makadama na startu i pojedinih dijelova koji se drže meandera rijeke i loše su kvalitete jer je korijenje drveća podiglo asfalt.
Moja cijela zamišljena staza bila je duža od 700 km. Znali da ćemo biti usporeni jer smo putovali na brdskim/gravel biciklima po veoma vrućem i sparnom vremenu. Čekalo nas je dosta uspona. Tih dana bješnjele su popodnevne oluje u Alpama pa je bilo za očekivati da ćemo se negdje morati skrivati i pri tome gubiti vrijeme. BTW u visokim planinama nije sigurno ići „glavom kroz zid“ kada orkanski puše i munje sijevaju. Očekivali smo da ćemo na kraju gurati bicikle no, srećom, zbog zabrane prometa nismo uletjeli u taj dio pustolovine.
Krenuli smo u obrnutom smjeru od prvotno zamišljenog iz razloga što vremena nismo imali na pretek i time što smo čim prije željeli doći na izvore.
Na željeni „cilj“ smo stigli no osobno mislim da je uspjeh djelomičan. Tamo treba otići opremljen za biciklizam i planinarenje. Puno lijepih detalja smo propustili i valjalo bi se tamo vratiti na dan, dva te provesti još nekoliko planinskih puteva i prehodati nekoliko kilometara po prekrasnim krajolicima Höch Tauern Alpa.
Još jedan štiklec za kraj… Ksenija, kada smo krenuli, nije znala kamo idemo. Cijelu ideju vožnje sam, umalo godinu dana, mudro prešućivao. Bio je to njen put u nepoznato. Trasu kretanja stavio sam na njezinu navigaciju dan prije starta, s uputama što spakirati za tri dana putovanja biciklom. Drugog dana vožnje „zbrojila je dva i dva“ te skromno izjavila da zna kamo idemo.
Cheers!